Naša autorica Sanija je apsolvirala historiju umjetnosti završnim radom o umjetnosti kao forenzici rata u Bosni i Hercegovini. Kasnije je u svojim performansima, radionicama i predavanjima istraživala pitanja izbjeglištva, traume, kulturnog naslijeđa, identiteta i kulture sjećanja.
Izvor: https://commons.wikimedia.org, Snimak: Julian Nyča – Eigenes Werk, CC BY-SA 3.0.
Glavna junjakinja Sanijinog književnog priloga je gastarbajterska kćerka, koja sa pet godina napušta Berlin i odrasta kod hranitelja u Bosni, da bi se deset godina kasnije, bježeći od rata, kao maloljetnica bez pratnje vratila u rodni grad.
Ona nas uvodi u svoje misli natopljene sjećanjima. S jedne strane, sjećanjima na Berlin njenog djetinjstva kasnih sedamdesetih: na podijeljeni grad, u kojem doživljava sretno vrijeme odrastanja, sa roditeljima i njemačko-jevrejskom porodičnom prijateljicom, od koje uči čitati, dok zajedno čiste spomen-ploče ispred zgrade u Friedenauu.
S druge strane sjećanjima na „strastvenu ravnicu“ oko rijeke Save u sjevernoj Bosni, gdje pripovjedačica nastavlja svoje djetinjstvo. “Ljudi tamo razvlače samoglasnike. Nije ni čudo! Šta bi ih trebalo zaustaviti? Nema brda, nema planine, samo beskrajne plodne oranice, sloboda dokle pogled seže za punašne, kotrljajuće vokale.“
Mladost patriotske Titove pionirke se dramatično preokreće u devedesetim godinama. Ratna iskustva su samo suptilno ocrtana. Introspektivan fokus prepliće fragmente jedne isparčane biografije i spaja dva identiteta – rođene Berlinčanke i izbjeglice – u fluidno jedinstvo. Teme podijeljenih društava (Njemačka prije pada Berlinskog zida, Jugoslavija poslije raspada) i njihovih različitih kultura sjećanja prožimaju se u sudbini glavnog lika.
