Naša autorica Sanija apsolvirala je historiju umjetnosti s radom koji istražuje umjetnost kao forenziku rata u Bosni i Hercegovini. Kasnije je u svojim nastupima, radionicama i predavanjima istraživala teme poput izbjeglištva, traume, kulturnog naslijeđa, identiteta i kulture sjećanja.
Izvor: https://commons.wikimedia.org, Snimak: Julian Nyča – Eigenes Werk, CC BY-SA 3.0.
U Sanijinom književnom prilogu, glavna junakinja je gastarbajterska kćerka; sa pet godina napušta Berlin i odrasta kod hranitelja u Bosni, da bi se deset godina kasnije, bježeći od rata, kao maloljetnica bez pratnje vratila u rodni grad.
Ona nas vodi kroz svoje misli ispunjene sjećanjima. S jedne strane, sjećanja na Berlin iz njenog djetinjstva krajem sedamdesetih: na podijeljeni grad, gdje je doživjela sretnu mladost, sa roditeljima i njemačko-jevrejskom porodičnom prijateljicom, od koje je naučila čitati, dok zajedno čiste spomen-ploče ispred zgrade na Friedenau.
S druge strane, sjećajući se „strastvene ravnice“ oko rijeke Save u sjevernoj Bosni, gdje pripovjedačica nastavlja svoje djetinjstvo. “Ljudi tamo produžuju samoglasnike. Nije iznenađenje! Šta bi ih moglo zaustaviti? Nema brda, nema planina, samo beskrajne plodne oranice, sloboda do horizonta za pune, kotrljajuće vokale.„
Mladost patriotske Titove pionirke se u devedesetim godinama dramatično mijenja. Ratna iskustva su prikazana samo u suptilnim nagovještajima. Sa introspektivnim fokusom, ovaj tekst prepliće fragmente jedne isparčane biografije i spaja dva identiteta – rođene Berlinčanke i izbjeglice – u jedno fluidno jedinstvo. Teme podijeljenih društava (poput Njemačke prije pada Berlinskog zida ili Jugoslavije nakon raspada) i njihovih raznolikih kultura sjećanja isprepliću se kroz sudbinu glavnog lika.