Naš autor Faruk Bešić je rođeni Berlinčanin, njegova porodica potiče iz Bosne i Hercegovine. Na osnovu akademske obuke Faruk se u svojoj literaturi posebice fokusira na prerađivanje traumatičnih doživljaja, na sjećanje kao konstruktivan proces te traži puteve da ih inscenira na književan način. U svom prilogu za Bosnien in Berlin će Faruk pisati o lirskom značenju u književnom pripovijedanju o genocidu u Srebrenici.
„Trauma is contagious“ (Trauma je zarazna) kaže Judith Herman (1997) u svome djelu i ističe na ovaj način dalekosežne posljedice traumatskih iskustava na posredno i neposredno uključene osobe. Književnost je kao rezultat neljudskih dešavanja 20. stoljeća stupila u novi odnos sa svojom izvanknjiževnom stvarnošću. Veliki broj književnih autobiografijskih izvještaja iz ovog perioda svjedoči o ovom novom odnosu, a među najpoznatije se ubrajaju: Zar je to čovjek autora Primo Levi i Dnevnik Ane Frank. Svjedocima, očevicima i majkama je potrebna publika da bi istina traumatskih iskustava mogla ugledati svjetlo dana. Zajedno sa svojim fikcionalnim privilegijama književnost se uspijeva suočiti s dijaloškim apelom, te omogućava povezivanje s prošlošću van naučno-historijskog diskursa.
„O lirskom značenju u književnom pripovijedanju o genocidu u Srebrenici“ koristi te iste privilegije i naglašava kako kreativni trenutak, koji je dio ovih privilegija, može biti upotrebljen za zajednički proces sjećanja između pripovjedača i čitatelja, a sve sa ciljem da se ne uskladi samo sa dijaloškim apelom nego i da ga na interaktivan način transformira. Kao posljedica toga čitatelj biva insceniran kao aktivan učesnik tuđeg sjećanja. U književnim kratkim djelima „Srebrenica I, II, III i IV“ protagonistikinja pripovijeda o svome životu poslije rata. U toku rata ona ne gubi samo svoju domovinu, nego i sina i muža, koji su zajedno sa više od preko 8.000 muškaraca ubijeni samo zato što su bili muslimani. Kao jedna od majki Srebrenice ona o svom sjećanju pripovijeda na intiman i književan način, iako to njeno sjećanje na početku izbjegava da bude shvaćeno. Samovoljan i nepotpun način pripovijedanja čitatelja na početku otuđuje, ali ga istovremeno baš to otuđivanje poziva da naknadno sudjeluje u ovom kreativnom procesu sjećanja. Istovremeno ga poziva da s pripovjedačicom stupi u saučesništvo sjećanja, jer te samovoljne jezičke slike čitatelja pozivaju da se fokusira na značenje sadržaja, te da stvori koherenciju teksta.
