Naša autorica, Emina Haye, je rođena u Bosni i Hercegovini, a tijekom rata je sa svojom porodicom pobjegla u Njemačku. Dugi niz godina, ona je obavljala ulogu prevodioca na psihoterapijama za izbeglice iz bivše Jugoslavije u raznim berlinskim organizacijama i institucijama.
U svom semifikcionalnom Personal Essay-u osvrnut ću se na nagli prekid mog djetinjstva i podijeliti svoja sjećanja na početak rata. Odrastanje, razočaranje, emocionalne traume i gubitak povjerenja bit će teme o kojima ću pisati.
Rođena sam u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, u Posavini Bosne i Hercegovine, i s tugom se prisjećam svog divnog djetinjstva, djetinjstva s brojnim prijateljima s kojima sam zajedno slavila razne prigode. Posmatram brojne izlete i putovanja, kao i trenutke ispunjene sigurnošću i ljubavlju. Imala sam 12 godina kada su počeli prvi nemiri na području tadašnje Jugoslavije. Sjećam se da smo u porodici svaki dan pratili događaje u Sloveniji, a potom i u Hrvatskoj, i da nisam ni pomislila da će se isto dogoditi i u Bosni i da ćemo i mi biti zahvaćeni. I dalje sam se osjećala sigurno. Dok su moji roditelji svakodnevno odlazili na posao, moja mlađa sestra i ja smo išle u školu. Godine 1991. dogodila se jedna teška promjena: započeo je popis stanovništva. Do tada nisam imala pojma kojem etnitetu ili konfesiji pripadam, niti je to ikada bilo važno, jer se o tome nije pričalo. Svi u mojoj porodici i među prijateljima smo zajedno slavili praznike na isti način. Ali se to 1991. godine promijenilo, kao da je bilo preko noći.
U osnovnoj školi sam iznenada trebala reći „ko“ i „šta“ sam. Na početku me to jako zbunjivalo jer je za mene jedno bilo očigledno: Ja sam Jugoslovenka, ponosna Titova pionirka, ni više ni manje. Odjednom, kao da je samo moje ime bilo dovoljno da me gurne u neke ladice koje su nastale u hodu, da mi se pripiše ovaj ili onaj identitet i da me se tako stigmatizira. Prijatelji s kojima sam odrasla i koji su bili važan dio mog života su se odjednom distancirali i počeli tražiti izgovore zašto se ne mogu ili ne smiju više viđati sa mnom. U dobi od dvanaest godina nisam mogla shvatiti tu situaciju, jer je bila suviše surealna, ali s vremenom su se sve jasnije povezivali dijelovi slagalice mog života koji je do tada bio bezbrižan. Od maja 1992. godine, moja porodica i ja smo morali više puta napustiti naš grad zbog brzo širećeg rata. Iako su roditelji pokušavali da smjeste sestru i mene na sigurno, još uvijek su čvrsto vjerovali da nećemo morati napustiti zemlju. Više puta smo napustili našu kuću, prijatelje, rodbinu i grad. Odlazili bi na više dana ili čak sedmica, a svaki put smo se vraćali s nadom da je to to. Prije nego što smo se sestra i ja posljednji put vratile u našu kuću, naši roditelji su danima sve organizovali za nas i naš dolazak. Nisam shvaćala šta je tu bilo potrebno pripremiti, ali mama mi je ispričala par sedmica kasnije.
Naša kuća, smještena u središtu dijela grada, bila je od strane paravojnih jedinica korištena kao štab, sa kojeg su planirali i koordinirali napade. S jedne strane su mogli brzo stići do najviše tačke s koje su mogli da vide cijeli grad. S druge strane, mogli su napustiti grad u dva različita pravca od naše ulice i napasti obližnja mjesta. Moji roditelji su tada iz naše kuće iznijeli sve, uključujući municiju, uniforme, paravojne bedževe i čak oružje, koje je bilo smješteno u pun kontejner. Svi zidovi soba bili su ispunjeni nacionalističkim parolama i simbolima, a namještaj i električne instalacije u kući su većinom bili uništeni. Granate i geleri su ostavili brojne rupe na fasadi kuće, dok je bašta bila ispunjena čahurom. Da sestra i ja to ne bismo vidjele, roditelji su se potrudili da sve očiste. Svaki dan su čistili i iznosili sve to iz kuće, odnijeli smeće, očistili zidove i uklonili čahure. Sve osim rupa na fasadi su uspjeli „ukloniti“, a one su se čak i 20 godina kasnije mogle primijetiti.
[Naslovna fotografija: Emina Haye, 2018]