Naša autorica Emina Haye je rođena u Bosni i Hercegovini i tijekom rata je izbjegla sa porodicom u Njemačku. Ona je dugo godina radila kao prevodilac na psihoterapijama za izbjeglice iz bivše Jugoslavije u različitim Berlinskim udruženjima i institucijama.
U semifikcionalnom Personal Essay ću pisati o naglom prekidu moga djetinjstva i o svojim sjećanjima na početak rata. Pri tome ću pisati o odrastanju, razočarenju, emocionalnim traumama i gubitku povjerenja.
Rođena sam u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, u Posavini Bosne i Hercegovine, i sa sjetom se sjećam krasnog djetinjstva, djetinjstva punog prijatelja s kojima sam slavila različita slavlja. Gledam na mnoge izlete i putovanja, na momente pune sigurnosti i ljubavi. Kada su na području tadašnje Jugoslavije počeli prvi nemiri, imala sam 12 godina. Sjećam se kako smo u porodici svaki dan pratili događanja u Sloveniji, a zatim i u Hrvatskoj, i da nijednog trenutka nisam mislila da će se to isto dogoditi i u Bosni i da će i nas zahvatiti. Osjećala sam se još uvijek sigurno. Moji roditelji su svaki dan išli na posao, moja mlađa sestra i ja u školu. 1991. godine je onda došlo do jedne teške promjene: sprovođen je popis stanovništva. Do tada nisam znala kojem etnitetu ili konfesiji u biti pripadam niti je to ikada igralo neku ulogu, nije se nikada o tome pričalo. U mojoj porodici i u krugu prijatelja su se svi praznici slavili na isti način i zajedno. Ali se to 1991. godine izmijenilo, preko noći.
U Osnovnoj školi sam najednom trebala navesti „ko“ i “šta“ sam. To me na početku izuzetno zbunjavalo jer je za mene jedno bilo jasno: Ja sam Jugoslovenka, ponosna Titova pionirka, ni manje ni više. Ali je odjednom moje ime bilo dovoljno da bi me se guralo u neke najednom nastale ladice i da bi mi se pripisivao ovaj ili onaj identitet i da bi me se time stigmatiziralo. Prijatelji s kojima sam odrastala i koji su bili čvrst dio mog života su se najednom distancirali i tražili su izgovore zašto se ne mogu ili ne smiju više družiti sa mnom. Kao dvanaestogodišnjakinja ja to nisam mogla razumjeti, jer je bilo surealno, ali što je više vremena prolazilo, jasnije su se slagali dijelovi slagalice mog do tada bezbrižnog života. U maju 1992. godine smo moja porodica i ja zbog brzo širećeg rata morali napustiti naš grad u više navrata. Roditelji su nastojali smjestiti sestru i mene na neko sigurno mjesto ali su i dalje čvrsto vjerovali u to da nećemo morati napustiti zemlju. Tako smo u više navrata napuštali našu kuću, naše prijatelje i rodbinu, naš grad. Odlazili bi na više dana ili sedmica i svaki puta bismo se vratili u nadi da je to to. Prije nego smo se sestra i ja zadnji puta vratile nazad u našu kuću naši roditelji su danima pripremali sve za nas i naš dolazak. Tada nisam razumjela šta se tu moralo pripremati ali mi je mama ispričala par sedmica poslije.
Naša kuća, koja je bila na centralnom mjestu u dijelu grada, je od strane paravojnih jedinica korištena kao štab odakle su planirali i koordinirali napade. S jedne strane su od naše kuće mogli vrlo brzo dostići najvišu tačku odakle su imali pogled na cio grad. A s druge strane su od naše ulice mogli napustiti grad u dva različita pravca tj. mogli su napasti obližnja mjesta. Moji roditelji su tada iz naše kuće iznijeli pun kontejner municije, uniformi, paravojnih bedževa i čak oružja. Zidovi soba su bili puni nacionalističkih parola i simbola, namještaj i elektrika u kući su većinski bili upropašteni. Fasada kuće je bila puna rupa od granata i gelera, bašta je bila puna čahura. Naši roditelji su pokušali očistiti sve da sestra i ja ne bismo sve to vidjele. Iz dana u dan su čistili i iznosili sve to iz kuće, odnijeli su smeće, očistili zidove, uklonili čahure. Jedino što nisu uspjeli “ukloniti” su bile rupe na fasadi koje su se čak i 20 godina kasnije vidjele.
[Naslovna fotografija: Emina Haye, 2018]
