Naš autor, Faruk Bešić, rođen je u Berlinu, a njegova porodica je iz Bosne i Hercegovine. Faruk se u svojoj literaturi, oslanjajući se na akademsku obuku, posebno bavi prerađivanjem traumatičnih doživljaja, sjećanjem kao konstruktivnim procesom i istražuje načine kako ih prikazati na književan način. Faruk će u svom prilogu za Bosnien in Berlin pisati o lirskom značenju u književnom pripovijedanju o genocidu u Srebrenici.
Trauma is contagious (trauma je zarazna), upozorava Judith Herman (1997) u svom djelu, naglašavajući na ovaj način kako traumatska iskustva mogu imati dalekosežne posljedice na ljude koji su posredno ili neposredno uključeni. Kao posljedica neljudskih događaja 20. stoljeća, književnost je započela novi odnos sa svojom izvanknjiževnom stvarnošću. Mnogo književnih autobiografijskih izvještaja iz ovog perioda svjedoči o ovom novom odnosu, a među najpoznatijima su: Zar je to čovjek autora Primo Levija i Dnevik Ane Frank. Da bi istina o traumatskim iskustvima mogla ugledati svjetlo dana, svjedocima, očevicima i majkama potrebna je publika. Svojim fikcionalnim privilegijama književnost umije odgovoriti na dijaloški apel, otvarajući prostor za susret s prošlošću izvan granica naučno-historijskog diskursa.
„O lirskom značenju u književnom pripovijedanju o genocidu u Srebrenici“ koristi te iste privilegije i ističe kako se kreativni trenutak, koji je dio ovih privilegija, može iskoristiti za zajednički proces sjećanja između pripovjedača i čitatelja, a sve u cilju da se ne uskladi samo sa dijaloškim apelom nego i da ga na interaktivan način transformira. Insceniranjem tuđeg sjećanja, čitatelj postaje aktivni učesnik. U književnim kratkim djelima „Srebrenica I, II, III i IV“ protagonistica svjedoči o svom životu nakon rata. Tokom rata ona gubi ne samo svoju domovinu, već i sina i muža, koji su zajedno sa više od 8.000 muškaraca ubijeni samo zato što su bili muslimani.
Kao jedna od majki Srebrenice, ona o svom sjećanju govori na intiman i književan način, iako to sjećanje na početku izbegava da bude shvaćeno. Način pripovijedanja koji je samovoljan i nepotpun u startu otuđuje čitatelja, ali ga istovremeno poziva da sudjeluje u ovom kreativnom procesu sjećanja, jer te samovoljne jezičke slike čitatelja pozivaju da se fokusira na značenje sadržaja, te da stvori koherenciju teksta.