Naš autor Ado Hasanović, rođen u Srebrenici, je filmski režiser koji živi i radi u Rimu. 2019. godine mu je od gradonačelnika grada Sarajeva dodijeljena zlatna medalja u znak posebnog priznanja za njegova dostignuća na polju kulture. Ado trenutno radi na svom prvom dugometražnom dokumentarnom filmu. Adin prilog za Bosnien in Berlin će imati temu sjećanja iz djetinjstva u fokusu.
Ljudi su selektivni kada je u pitanju sjećanje, da oni su i subjektivni, a rijetko objektivni, ispravio bih se, postoje ljudi koji su objektivni iz subjektivnog ugla. Naše sjećanje je kao filmska traka. Nečija je oštećena, nečija uništena, nečija restauirana sa određenim novim informacijama, zavisi šta je gdje potrebno i za koga. No, šta su sva ta oštećenja doprinijela zaboravu koje nižemo?
Tada kao dječak, a i danas kao odrastao čovjek, sjećam se koliko sam žalio za igračkom koju je babo držao u našem autu okačenu na retrovizor. Voziti se s babom bez te igračke nije imalo smisla. 1992. godine u Glogovoj pored Bratunca, niz događaja doveo nas je u neprilike. Najednom, naše auto se našlo u šumi, a mi skrivajući se u planini sa druge strane, u mrtvoj tišini i strahu. Začula se jaka eksplozija, te vidjesmo ogroman oblak dima… “To je naše auto...” reče babo.
To je samo jedan dio filmske trake mog sjećanja koji i dan danas u meni budi žal za tom igračkom koja je izgorjela zajedno s autom. Uvijek budi iste emocije. Uzvike ljudi koji su u poljima bili strijeljani nisam osjećao, tugovao sam samo za mojom igračkom, mada u tim momentima nismo imali ništa da jedemo… Na kraju smo pobjegli, dok je naša kuća ostala u plamenu.
Poznati španski reditelj Luis Bunuel je jednom izjavio da bi čovjek “trebao početi gubiti sjećanja, makar samo u djelovima, da shvati da su sjećanja to što čine naš život. Život bez sjećanja nije život… Naša sjećanja su naša povezanost, naš razum, naša osjećanja, čak i naše akcije. Bez toga smo ništa.”
Tako je i moje sjećanje iz rata, jedan bitan dio mog života. Slažem se sa Bunuelom da naša sjećanja nas čine osobom koja jesmo, mada postoji i druga strana priče. Ako bi se čovjek svega stalno sjećao, život bi postao nemoguć. Dakle, neka sjećanja je potrebno potisnuti tako da bi čovjek mogao da nastavi živjeti svoj život na način kako on to želi. Njemački filozof Friedrich Nietzsche je rekao da je za čovjeka bitno da bude u stanju da se sjeti određenih stvari u pravo vrijeme, ali i da zna da zaboravi u pravo vrijeme. Odsudstvo sjećanja bi onesposobilo čovjeka, ali ako bi se čovjek svega sjećao to bi ga takođe onesposobilo.
